Danas razgovaramo o aktuelnom makroekonomskoj situaciji u BiH sa akademikom prof. dr. Huseinom Muratovićem.
Esad Dizdarević: Profesore Muratoviću, molim Vas da ukratko ocijenite makroekonomsko stanje u BiH.
Muratović: Makroekonomsko stanje u BiH mora se posmatrati u okviru opšteg političkog ambijenta, koji je izuzetno nepovoljan. Jer, na sceni je blokada rada institucija Države, politička prepucavanja najprizemnijeg tipa, neslaganja oko Izbornog zakona, prisutno rasipništvo na svim nivoima vlasti, pa čak i ratne prijetnje. Dakle, sve ono što stanovništvu ne pomaže u uslovima rastuće inflacije. Kako je BiH inostrani kapital nulti prioritet, za njegov priliv ne postoje odgovarajuća klima, odnosno: ne postoji politička stabilnost, pravna sigurnost i fiskalna prihvatljivost. Stoga i ne čudi da smo po prilivu inostranog kapitala zadnji u regionu. Najkraće, makroekonomsko stanje dijeli sudbinu opšteg društveno-političkog stanja u Zemlji, koje je nepovoljno.
Dizdarević: Da li je samo rusko-ukrajinska kriza faktor koji utiče na ekonomske prilike u BiH?
Muratović: Ne, ova kriza samo je još više ogolila nepostojanje prihvatljive makroekonomske politike Zemlje i pokazala da kreatori ove politike ne znaju upravljati krizom ni u mirnodopskim, a pogotovo u turbulentnim uslovima, kakvi su danas.
Dizdarević: Kako ocjenjujete energetsku situaciju i da li ćemo imati dovoljno energenata?
Muratović: Osim snabdjevenosti električnom energijom, BiH nema na zalihama niti jedan drugi energent i pod direktnim je uticajem kretanja cijena na svjetskom tržištu. Uz to, maloprodajne cijene naftnih derivata promptno prate rast cijena na svjetsko tržištu, ali ne i sniženje kada ove cijene padaju. Tu su apsolutno zakazale kontrolne institucije, (ne)namjerno. Nije samo pitanje da li ćemo imati dovoljno energenata, već po kojoj cijeni ćemo ih nabavljati i kako će se to odraziti na privredu i stanovništvo.
Dizdarević: Koji su generatori inflacije u BiH i kako ju zaustaviti?
Muratović: Poznato je da su generatori inflacije višestruki. U odgovoru na ovo pitanje fokusirao bih se na tri glavna generatora: inflaciju tražnje, inflaciju troškova u Zemlji i uvoznu inflaciju, kao vid troškovne inflacije. Inflacija tražnje nastaje kada je veća tražnja od ponude, ali i usljed bojazni stanovništva da uskoro neće biti dovoljno roba ili će one biti skuplje. Dakle, ovdje je u igri i psihološki faktor. Troškovna inflacija u Zemlji nastaje i usljed visokih poreznih nameta Države, a ne samo usljed troškova proizvodnje ili monopolističkih cijena. Javna potrošnja u BIH najviša je Evropi u odnosu na bruto društveni proizvod (BDP). Uvozna inflacija nastaje usljed porasta cijena uvoznih roba. U domenu naftnih derivata, glavni uzročnici su porast uvoznih cijena i visoka poreska opterećenja. Kako BiH ne može uticati na iznos uvoznih cijena, preostaje joj da smanji poreske namete i plafonira marže prometnika, a ne da još koristi dodatne akcize, što u krajnjoj liniji djeluje kontraproduktivno, jer povećane cijene energenata smanjuju proizvodnju kao osnovicu na koju se obračunavaju drugi porezi.
Inflacija se teško zaustavlja. Ona se može ublažiti: smanjenjem neproduktivne javne potrošnje i kao posljedica toga, smanjenje poreskih nameta, povećanjem efikasnosti domaće proizvodnje, funkcionisanjem javnih preduzeća po tzv. „Finskom modelu“.
Dizdarević: Koja je suština „Finskog modela?“
Muratović: Javna preduzeća u Finskoj su profitabilnija nego privatna, što negira uobičajeno shvatanje da su javna preduzeća manje profitabilna. Suština ovoga modela jeste da se rukovodne strukture javnih preduzeća biraju isključivo po osnovu stručnog integriteta, a stranačka pripadnost i podobnost uopšte ne postoji, niti je važno koja je stranka na vlasti. Na kraju svake godine rukovodstvo svakog javnog preduzeća podnosi Izvještaj o poslovanju na Skupštini, koju čine predstavnici vlasti i građana. Ako Izvještaj ne bude usvojen, rukovodstvo se odmah smjenjuje. Pri tome su presudni stavovi građana, kao korisnika usluga ovih preduzeća. Kada bi se ovaj model primjenio u BiH, javna preduzeća više ne bi bila rak-rana naše privrede i društva uopšte, ali ni stjecište drugorazrednih rukovodilaca i armije stranačkih uhljeba. Dakle, model za javna preduzeća postoji, samo je pitanje da li ima volje da se on primjeni i izbjegnu gubici ovih preduzeća, koji, prema zadnjem zvaničnom Izvještaju MMF-a, iznose četiri milijarde eura.
Dizdarević: Kako zaustaviti svakodnevni rast cijena osnovnih životnih namirnica?
Muratović: S obzirom na nepostojanje robnih rezervi, vrlo teško. Ovom prilikom prećutkujem činjenicu da direktor Robnih rezervi Federacije ne zna koje su dvije ključne funkcije ovih rezervi (snabdijevanje stanovništva u turbulentnim okolnostima i uticaj na neopravdano povećanje cijena od strane trgovaca). Kakav je onda „kvalitet“ rukovođenja ovim rezervama, čitaoci moraju zaključiti sami. Kratkoročno, rast cijena osnovnih životnih namirnica može se ublažiti smanjivanjem ili eliminisanjem stope PDV-a, a dugoročno vlastitom proizvodnjom ovih roba, koje moraju biti podsticane različitim oblicima.
Dizdarević: Šta institucije sistema mogu uraditi na poboljšanju životnog standarda građana?
Muratović: Ovakve, kakve su, ništa. Jer, one ozbiljno ne funkcionišu, same sebi su dovoljne, preskupe su i u suštini nije ih briga za narod. Bar to vidi svaki građanin.
Dizdarević: Da li će smanjenje stope DV-a i ukidanje akciza na osnovne životne namirnice biti dovoljno da zaustavi pad životnog standarda stanovništva?
Muratović: Neće, ali će narod vidjeti da Država za njega čini bar nešto.
Dizdarević: Kako komentarišete primanja političara u odnosu na prosječe plate u BiH?
Muratović: Najkraće, sramno. Jer, imati pet do sedam puta više plate u odnosu na prosječnu platu u Zemlji, a uz to blokirati institucije i ne raditi ništa ili vrlo malo, nedopustivo je. I u najvećoj krizi, političari se ponašaju rastrošno, ne dijeleći sudbinu naroda na koga se pozivaju kada im to zatreba. Nadalje, na rukovodnim mjestima su drugorazredni, stranački ljud, koji od svih atributa imaju samo onaj da su poslušni stranačkim poglavicama. S obzirom da se sve ovo zna, postavlja se pitanje: šta je rješenje? Odgovor: to je deprofesionalizacija zastupnika, odnosno da oni od nivoa općine do nivoa Države imaju plaćene troškove puta, smještaja i dnevnice kada dođu na zakazane sjednice i ništa više. Tada ne bi bilo navale na stranačke liste, već bi na njima bili ljudi od stručnog i moralnog integriteta. Kako sami ni postojeći zastupnici neće pristati, narod ih treba otjerati toljagama i/ili ih više ne birati. U suprotnom, preostaje mu da životari ili da ide u inostranstvo.
Dizdarević: Kako gledate na prijedlog Zakona o izmjenama Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH za zaposlene radnike?
Muratović: Najkraće, gledam kao vapaj žednog u pustinji. Naime, imati sedam puta veće plate od ove sirotinje, sramno je. Jer, ovi ljudi servisiraju političare, koji se ponašaju kao turisti, koji prodaju uobičajene fraze, a koje baš ništa ne znače. I ovim ljudima preostaju samo toljage, jer pozivati začešljane birokrate na saosjećanje isto je kao i svjetlost pameti zvati ili Bosancu saviti vrat.
Dizdarević: Na kraju, šta zaključujette?
Muratović: BiH može imati potreban intenzitet i dinamiku privrednog i opšteg društvenog razvitka pod slijedećim uslovima:
- da se visoka neproduktivna javna potrošnja u odnosu na BDP reže za 20%;
- da na čelu javnih preduzeća, ustanova i institucija budu ljudi ranga konkurencije koja postoji u Evropi, a ne isključivo stranački ljudi, nedorasli zadatku i da se primijeni tzv. „Finski model“ rukovođenja ovim preduzećima;
- da se modeliranje privrednog razvoja prepusti ljudima koji znaju racionalno valorizirati raspoložive proizvodne resurse i, što je najvažnije,
- da u politici budu ljudi-državnici, koji BiH promišljaju kao prosperitetnu i odgovornu državu, a ne kao stranački plijen.
Da bi naprijed navedeni uslovi bili prihvaćeni, akademska zajednica, posebno Akademije nauka, morale bi javnosti egzaktno dokazati da nas ovakva ekonomska politika vodi u propast. S tim u vezi akademija(e) bi trebale uraditi:
- statističko-kolerativnu analizu odnosa između visoke javne potrošnje i BDP-a i navesti neoborive argumente da se javna potrošnja mora svesti na raumnu mjeru;
- statističko-kolerativnu analizu odnosa između BDP-a i negativnih eksternalija, nastalih po osnovu troškova obrazovanja mladih i njihovog odlaska u inostranstvo i upitnost održavanja socijalnih fondova u BiH u budućnosti,
- statističko-kvantitativnu analizu međuzavisnosti inostranog kapitala i privrednog razvoja BiH;
- redizajnirati industrijsku politiku razvoja i zasnovati je na raspoloživim prirodnim resursima i domaćim radnim kapitalom i
- ustanoviti investicionu klimu, koja će podjednako odgovarati inostranim i domaćim ulagačima, posebno u domenu proizvodnje, odnosno shvatiti da inostranih ulaganja nema bez političke stabilnosti, pravne sigurnosti i fiskalnih podsticaja.
Za ostvarenje naprijed navedenog, potrebno je odstraniti kombinaciju ličnih interesa i iskrivljene ideologije, odnosno imati dovoljno intelektualne bistrine i političke volje za djelovanje.